A theme of the age, at least in the developed world, is that people crave silence and can find none. The roar of traffic, the ceaseless beep of phones, digital announcements in buses and trains, TV sets blaring even in empty offices, are an endless battery and distraction. The human race is exhausting itself with noise and longs for its opposite—whether in the wilds, on the wide ocean or in some retreat dedicated to stillness and concentration. Alain Corbin, a history professor, writes from his refuge in the Sorbonne, and Erling Kagge, a Norwegian explorer, from his memories of the wastes of Antarctica, where both have tried to escape.
And yet, as Mr Corbin points out in "A History of Silence", there is probably no more noise than there used to be. Before pneumatic tyres, city streets were full of the deafening clang of metal-rimmed wheels and horseshoes on stone. Before voluntary isolation on mobile phones, buses and trains rang with conversation. Newspaper-sellers did not leave their wares in a mute pile, but advertised them at top volume, as did vendors of cherries, violets and fresh mackerel. The theatre and the opera were a chaos of huzzahs and barracking. Even in the countryside, peasants sang as they drudged. They don’t sing now.
What has changed is not so much the level of noise, which previous centuries also complained about, but the level of distraction, which occupies the space that silence might invade. There looms another paradox, because when it does invade—in the depths of a pine forest, in the naked desert, in a suddenly vacated room—it often proves unnerving rather than welcome. Dread creeps in; the ear instinctively fastens on anything, whether fire-hiss or bird call or susurrus of leaves, that will save it from this unknown emptiness. People want silence, but not that much. | Jedan od motiva našeg doba, barem u razvijenu svijetu, žudnja je ljudi za tišinom koju nikako ne nalaze. Buka prometa, neprestano pištanje telefona, elektronske objave u autobusima i vlakovima i televizori koji grme čak i iz praznih ureda izvor su stalne agresije i distrakcije. Ljudska rasa iscrpljuje samu sebe galamom i vapi za njezinom suprotnošću - bilo to u divljini, negdje na debelu moru ili u kakvu odmaralištu posvećenu miru i usredotočenosti. Alain Corbin, profesor povijesti, piše iz svog utočišta u Sorbonni, te Erling Kagge, norveški istraživač, iz svojih sjećanja na pustoši Antarktike, gdje su obojica probali pobjeći. Pa ipak, kako g. Corbin ističe u "Povijesti tišine", količina buke danas vjerojatno i nije veća negoli je bila nekoć. Prije izuma pneumatika za vozila, gradske ulice odzvanjale su zaglušujućim zveketom kotača okovanih metalnim obručima i potkova na kamenu. Prije dragovoljne samoizolacije ljudi u svijetu mobitela, autobusi i vlakovi odzvanjali su od razgovora. Prodavači novina nisu ostavljali svoju robu na nijemoj hrpi, već su je oglašavali što su jače mogli, baš kao i prodavači trešanja, ljubičica i svježih skuša. Kazalište i opera odzvanjali su poklicima i povicima bodrenja. Čak i na selu, seljaci su pjevali i rintali. Danas više ne pjevaju. Ono što se promijenilo nije u tolikoj mjeri razina buke - na koju su tužile i prohujale epohe - već razina distrakcije koja preuzima prostor koji tišina može osvojiti. Tu se nazire još jedan paradoks: čak i kad tišina osvoji prostor - u dubinama borove šume, u goloj pustinji, iznenada ispražnjenoj sobi - ona se često pokaže u većoj mjeri uznemirujućom negoli dobrodošlom. Osjećaj nelagode polako se prikrada; uho se nagonski vezuje za bilo što, bilo to pucketanje vatre, zov ptica ili žamor listova, ne bi li ga spasilo od te nepoznate praznine. Ljudi žele tišinu, no ne baš toliko jako. |