[...] „Imam predlog.“ Nagnuo se ka meni kao moja prijateljica Ejpril kada hoće da mi ispriča neku tajnu, iako joj tajne i nisu neke. Zapravo to nisu stvarno tajne. „Ako nikome ne kažeš da sam ovde, mogu da ti popravim vid.“
„Idi bre!“
Stvorenje je trepnulo nekoliko puta. „Upravo to i pokušavam.“
„Htela sam da kažem, nema šanse da to možeš uraditi!“
„Zašto da ne?“
„Pa, niko do sada nije uspeo da mi popravi vid, osim uz pomoć naočara.“
„Imam određene sposobnosti. Videćeš, pod uslovom...“
„...da nikome ne kažem za tebe?“
„To je poenta, u tom grmu leži zec.“
„Kako mogu da znam da me nećeš oslepeti? Možda si jedan od onih promotera sa televizije koji daju obećanja i bezočno lažu.“
Stvorenje je opet počelo da pravi kružne pokrete rukama kao da nešto voskira. „Ne bih uradio tako nešto stvorenju koje mi nikako nije naudilo.“
„Što znači da bi me oslepeo ako bih ti naudila?“
„Takav odgovor dajem samo kada postoji potreba da znaš.“
„A ako mi popraviš vid i ja nikome ne kažem za tebe, hoćeš li onda otići sa naših polja.“
„U tome je poenta!“[...]