ProZ.com translation contests »
1st Annual ProZ.com Translation Contest: "Awakening" » English to Serbian » Entry by Ljubica Jocić

Source text in English

Translation by Ljubica Jocić (#8143)

Heathrow Airport is one of the few places in England you can be sure of seeing a gun. These guns are carried by policemen in short-sleeved shirts and black flak-jackets, alert for terrorists about to blow up Tie-Rack. They are unlikely to confront me directly, but if they do I shall tell them the truth. I shall state my business. I’m planning to stop at Heathrow Airport until I see someone I know. (...)

Astonishingly, I wait for thirty-nine minutes and don’t see one person I know. Not one, and no-one knows me. I’m as anonymous as the drivers with their universal name-cards (some surnames I know), except the drivers are better dressed. Since the kids, whatever I wear looks like pyjamas. Coats, shirts, T-shirts, jeans, suits; like slept-in pyjamas. (...)

I hear myself thinking about all the people I know who have let me down by not leaving early on a Tuesday morning for glamorous European destinations. My former colleagues from the insurance office must still be stuck at their desks, like I always said they would be, when I was stuck there too, wasting my time and unable to settle while Ally moved steadily onward, getting her PhD and her first research fellowship at Reading University, her first promotion.

Our more recent grown-up friends, who have serious jobs and who therefore I half expect to be seeing any moment now, tell me that home-making is a perfectly decent occupation for a man, courageous even, yes, manly to stay at home with the kids. These friends of ours are primarily Ally’s friends. I don’t seem to know anyone anymore, and away from the children and the overhead planes, hearing myself think, I hear the thoughts of a whinger. This is not what I had been hoping to hear.

I start crying, not grimacing or sobbing, just big silent tears rolling down my cheeks. I don’t want anyone I know to see me crying, because I’m not the kind of person who cracks up at Heathrow airport some nothing Tuesday morning. I manage our house impeccably, like a business. It’s a serious job. I have spreadsheets to monitor the hoover-bag situation and colour-coded print-outs about the ethical consequences of nappies. I am not myself this morning. I don’t know who I am.
Aerodrom Hitrou spada u malobrojna mesta u Engleskoj na kojima možete biti sigurni da ćete spaziti pištolj. Te pištolje nose policajci u košuljama s kratkim rukavima i u crnim prslucima otpornim na metke kao upozorenje teroristima koji se spremaju da dignu u vazduh „Tie-Rack“ prodavnicu sa kravatama. Malo je verovatno da će se direktno sa mnom suočiti, ali ako to učine, ima da im kažem istinu. Ima da objavim šta ja tu radim. Nameravam da ostanem na aerodromu Hitrou sve dok ne ugledam neko poznato lice. (…)

Čekam već trideset devet minuta i još ne vidim nijednu osobu koju poznajem. Začuđujuće. Ni jednu jedinu, niti bilo koga ko poznaje mene. Anoniman sam kao oni vozači s karticama sa imenima (neka prezimena su mi, doduše, poznata) osim što su ti vozači bolje od mene odeveni. Otkad sam dobio decu, štogod obučem liči na pidžamu. Kaputi, košulje, majice, farmerke, odela – sve liči na pidžamu u kojoj spavam. (…)

Čujem sebe kako razmišljam o svim onim ljudima koji su me razočarali jer nisu jednog utorka izjutra krenuli ka glamuroznim evropskim odredištima. Mora da su moje pređašnje kolege iz Zavoda za osiguranje i dalje zalepljene za svoje radne stolove, kao što sam oduvek govorio da će biti onda kad sam i ja bio u istoj situaciji i traćio svoje vreme bez nade da ću se srediti, dok je Ali nepokolebljivo napredovala, dobila doktorsko zvanje i svoju prvu istraživačku grupu na Reding Univerzitetu, svoje prvo unapređenje.

Naši noviji prijatelji, odrasli, koji imaju ozbiljne poslove i koje, stoga, donekle očekujem da ugledam svakog časa, kažu mi da briga o kući predstavlja savršeno pristojno zanimanje za jednog muškarca, odvažno, da, čak i to da je muževno ostati kod kuće sa decom. Ovi naši prijatelji su prvenstveno Alini prijatelji. Ja, čini mi se, više nikoga ne poznajem, a kad nisam s decom i bez aviona iznad glave, dok slušam sebe kako razmišljam, čujem misli čoveka koji se vazda na nešto jada. To nije ono što sam se nadao da ću čuti.

Počinjem da plačem, bez grimasa, bez jecanja, samo mi se tiho krupne suze slivaju niz lice. Neću da me neko poznat vidi kako plačem jer nisam ja jedna od onih osoba koje se slamaju od bola na aerodromu Hitrou tamo nekog tričavog utorka izjutra. Ja o našoj kući vodim računa besprekorno, kao da je posao u pitanju. To je ozbiljan posao. Imam tabele na računaru pomoću kojih pratim kada treba isprazniti usisivač i odštampane materijale na kojima su u šiframa različitih boja prikazane etičke posledice pelena. Nisam pri sebi ovog jutra. Ja više ne znam ko sam.